Koračajući dobro utabanom zemljanom stazom razgledam okolinu. Trava dokle god pogled dopire, prisećam se svoje mladosti, kako je bilo puno drveća i životinja i kako me je taj prizor u isti mah oduševljavao, ali i prestravljivao. Nedostaju mi takva osećanja. Sada samo po neki panj svedoči o tome da se ovde nalazila šuma iz mojih sećanja.
Odjednom prestadoše da mi lutaju misli kad sam čuo zvukove motora. Skočio sam pored puta i zalegao u travu. U nekoliko sekundi pojavila su se dva džipa sa velikim mitraljezima, a potom i kamion pun vojnika. Nisam ih voleo od kad su upali u selo, pre 6 godina, i odveli mog mlađeg brata sa izgovorom da će postati slavni vojnik, kao i da treba da brani svoje selo. Poginuo je posle par meseci. Od tada osećam prezir prema uniformi.
Otišli su. Sačekao sam jos par minuta da se prašina slegne, da bih bio siguran i nastavio svojim putem.
Još malo pa sam stigao. Setio sam se kako smo brat i ja napravili malo jezero blizu izvora. Ovo sećanje mi je izmamilo osmeh na lice. Kupanje po vrelom afričkom Suncu je tada prijalo više od svega. Pitam se da li je jezerce još uvek tu.
Stigao sam. Žubor vode me mami već stotinak metara. Radovao sam se svom clju. Jezero je bilo tu bas kako ga se i sećam. Skidoh majcu da bih se umio i rashladio, ali čim umočih ruku u vodu osetih jak miris nafte. Voda je bila masna i crna i nije bila za piće.
Sedoh i uhvatih svoju siluetu zamišljenog pogleda u jezero. Kroz glavu mi je prolazila samo jedna misao. Kuda me je dovela ova zemljana staza života?
Fotografije preuzete sa:
zpravy.idnes.cz
www.globalresearch.ca
kontra-punkt.info
www.mixerportal.com
No comments:
Post a Comment